Dupli blam u prodavnici. Išla sam po mleko.(jako bitan detalj u ovoj priči je to da sam se probudila 10 min pre odlaska u prodavnicu i da nisam popila kafu, jer nije bilo mleka) Došla sam do rashladne vitrine i krenula da otvorim vrata. Primetim, nema nigde ručke. Začuđeno stojim i buljim i ne kontam kako da otvorim tu prokletinju. Prođem rukom sa obe strane i shvatim da nema nikavog udubljenja ili tako nečeg što omogućava da ostvarim nameru. Pomerim se jedan korak nazad i opet buljim. Razmišljam: "WTF, da l me neko zeza?". Kontam, kako sad da uzmem to mleko - nema šanse da otvorim ta staklena vrata. Pogledam levo-desno, nigde prodavačice da je pitam za pomoć. Idalje stojim kao tele. Iza mene se stvara neki mnoooogo zgodan momak i ja ga sva fina pitam: "Izvini, je l znaš ti kako da uzmem mleko odavde?!" (naravno mogla sam da ga pitam: "Možeš da otvoriš vitrinu?", možda bi mi to ublažilo blam bar malo, ali mi je mozak bio "na rezervi"). On me pogleda kao da sam pala s Marsa, nasmeja se, ispruži ruku i uze tetrapak "Kravice sa 2.8% mm", pa mi ga ubaci u korpu. VRATA SU BILA SKINUTA SA FRIŽIDERA!!! Ja naravno nisam primetila da ih nema, a i ćorav (ali ne lud koliko ja) čovek bi video da nema staklenog dela na frižideru npr, pa da je stoga otvoren.
E, tu se priča ne završava. Pošto mi je pao šećer automatski, krenula sam do police sa čokoladama, crvena u licu kao bulka! Nisam NARAVNO primetila da je jedna od radnica upravo završila sa potiranjem pločica. Okliznula sam se i u svoj svojoj veličini poljubila patos. Priđe mi žena i poče da se izvinjava: "Jao, ja vam ne rekoh da se pločice klizaju, jer su mokre. Jeste dobro?!". Rekoh joj samo: "Ne, gospođo. Za zelen bor da se u'vatim..." Oprezno sam odšetala do kase, platila i klimala glavom na pitanja da li sam dobro, a onda pobegla glavom bez obzira. U taj market više nisam svraćala!
Eto, ima toga još. Ako se ja ne setim, pomoći će mi Andrea, jer sam njoj pričala neke od svojih dogodovština.
Sad da čujem vas...